26.12.2023 – Dom Kulture Travnik
Počeli smo nas dvojica, Behla i ja, potom nam se pridružio Sefa, a za njim Čupo, koji jedini od nas bijaše planinar, štaviše gorski spasilac, dočim smo nas trojica bili i ostali oni koji samo hodaju po planini.
U dugim pješačkim pohodima, odlazili smo u „dubinu“ planine, tamo gdje osim čobana i gorštaka, polunomadskih stočara, nikada nismo sreli ni jednog planinara. Tumaranjima i obhodima otkrivali smo i upoznavali nama nepoznate zakutke Vlašića, dajući tome naziv po parafrazi naziva one čuvene partizanske pjesme – Vlašić planinom.
Ljepotu planinskih predjela svako je od nas nastojao zabilježiti kamerom mobitela, bilo je tu interesantnih fotografija, no snimci koje je činio Behla bile su bez premca, on je imao zavidno tehničko znanje i poznavanje zanatske strane fotografije, svakako i dar za ono što je kreativni i estetski aspekt fotografskog umijeća.
U Behlinom fotografisanju postoji nešto sam prepoznao iz naših zajedničkih ribarenja po vlašićkim rijekama Ugru i Ilomskoj, a to je strast, strast koja ga prati i pokreće tako da u potrazi za motivom slike i blagodarnim svjetlom, hametice ide kao da se za njim kreću nevidljive potjere!
Po razbujalim livadama, propadajući u duboki sniježni nanos, preko suhih, suncem sprženih pašnjaka, kroz nalete zastrašujućeg vjetra, po blagom povjetarcu i rosnim proplancima, otići šumskom stazom ili kraškim kamenjarom, između vrtača i vlašićkih visova, otići do planinskog sedla, klanca, uzvisina i udolina, čekajući vrijeme cvjetanja bosanskog ljiljana ili momenat kada vjetar pokrene snijeg kao talase vode stajaćice, preći velike razdaljine zbog neobičnog prizora i prirodne scene, s nebom kao vazda dramatičnom kulisom u pozadini…
Tako je nastala ova izložba Vlašić planinom, Travnik čaršijom.
Njome, kao i svojim galerijskim djelovanjem i prezentiranjem autorskih fotografija na društvenim mrežama interneta, Behla je promovisao Vlašić, a to što je kao pojedinac učinio, tome ne treba pridodavati atribucije i epitete.
Enes Škrgo
